Naslovna
Registracija
Utorak Kolovoz 20, 2019

Radno vrijeme župnog ureda:

utorkom, četvrtkom i petkom 15-17 sati.
Župni ured radi i svakim danom i blagdanom nakon svetih misa.

 

Adresa i kontakt informacije

vlč. Tomislav Đukez, župnik
Župa Sv. Josipa, Osječka 112a
31221 Josipovac
tel. 031.355.724
mob. 095.814.0848
email: [email protected]
web stranica: www.zupa-svjosipa-josipovac.hr


Subota, 09 Studeni 2013 10:15

Povijest župe

Napisao/la

ŽUPA JOSIPOVAC

Uvod

 Rat između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva potkraj 17. stoljeća, koji je doveo do oslobođenja od osmanske vlasti, pokrenuo je procese i zbivanja koji su Slavoniju uveli u novo razdoblje njezine povijesti, a koji su ujedno obilježili gotovo čitavo 18. stoljeće. Tijekom ratnih razaranja Slavonija je opustjela, naselja su potpuno ili djelomice napuštena, a obradive su površine zapuštene. Muslimansko i vlaško stanovništvo iselilo se, a dio stanovništva skrivao se po šumama i močvarama. Ni nekoliko godina nakon sklapanja Karlovačkog mira 1699. godine prilike se nisu bitno popravile, da bi tek postupno započeo proces povratka dijela starosjedilaca i naseljavanje novog stanovništva, među kojima su se nalazili i doseljenici s njemačkog govornog područja. Ovi migracijski procesi, pokrenuti krajem 17. stoljeća, bili su trajno obilježje na području cijele slavonije tijekom 18. stljeća, prije svega  u smislu neprekidnog dotoka novog stanovništva, što su, u odrđenoj mjeri, sustavno poticale i državne vlasti.

Osim velikih i značajnih demografskih  pomaka 18. stoljeće donijelo je Slavoniji i niz drugih važnih promjena. Godine 1691. čitavo je područje zaposjela vojska, a Slavonija je proglašena kraljevskom zemljom koja je došla pod upravu Dvorske, a kasnije Ugarske komore (ministarstva financija, op.a.). Pomicanjem državnih granica i ulaskom Slavonije u  habsburšku državnu zajednicu, osmanski je feudalni sustav  bio razoren, a novi su se feudalni odnosi morali izgraditi gotovo od samoga početka. Komorski su službenici u Slavoniji organizirali velike zemljišne posjede koje su vlasti od dvadesetih godina 18. stoljeća prodale ili poklonile uglavnom stranim velikašima. Tek 1745. godine carica i kraljica Marija Terezija provela je razgraničenje vojnog od civilnog dijela Slavonije. – Slavonija je inkorporirana (prijetlovljena, op.a.) u sastav Hrvatske te joj je vraćen županijski sustav. U vrijeme vladavine Marije Terecije i njezina sina cara Josipa II. (koji je bio car, ali ne i kralj jer se nije htio okruniti kraljevskom krunom, op.a.) u Habsburšku su Monarhiju prodrle prosvjetiteljske ideje i započeo razvoj modernoga kapitalističkog gospodarstva. U tom su smislu ovi vladari državu i društvo nastojali prilagoditi novim potrebama, što je vodilo modernizaciji uprave, finacija i vojske, poticanju gospodarskog razvoja obilježenog merkantilističkim (trgovinskim, op.a.) idejama te nastojanjima u razvoju poljoprivrede.

Druga polovica  18. stoljeća predstavljala je u Slavoniji razdoblje stabilizacije. Nesigurnost i hajdučija, koji su ranije obilježavali život u njoj, postupno su stavljeni pod nazor, putovi su postali sigurniji te je došlo do razvoja prometa i trgovine, a uočljivi su i gospodarski pomaci. Ipak, Slavonija je i nadalje bila pogranično područje u kojem je suvremena urbana kultura bilježila svoje početke, a postojeća trgovišta tek su postupno dobivala sve izrazitija neagrarna obilježja, dok je selo još uvijek bilo opterećeno tradicionalnim oblicima gospodarskog i kulturnog života.

Svi su ovi procesi zahvatili grad Osijek (odnosno njegove tri gradske općine, sjedinjene 1786. godine) i osječku okolicu, a time i njemačko stanovništvo koje ih je naseljavalo.

Izvorni rukopis Popis osječkog kotara 1786. godine nalazi se u Mađarskoj nacionalnoj knjižnici Szecseny u Budimpešti, a s latinskog ga je doslovce preveo Stjepan Sršan, te je objavljen kako bi poslužio kao izvorna građa za poznavanje ovoga kotara. Popis je nastao kao rezultat upravnih reformi Josipa II, kojima je ukinut hrvatski i ugarski županijski sustav, a cijelo je područje podijeljeno u deset okružja. Osječki se kotar 1786. godine nalazio u Osječkom okrugu, a to se područje dijelilo  u dva kotara, osječki i valpovački. U ovom se rukopisu nalaze podaci samo za osječki kotar kojemu su među drugim selima pripadali Mađarska Retfala, Njemačka Retfala i Kravice.

U osječkom kotaru nalazila su se 4 grada i 14 sela. Njemačko je stanovništvo živjelo u tri osječka grada tj. općine (Gornji, Nutarnji i donji Osijek) te u Sarvašu, Kravicama i Njemačkoj Retfali. Sva tri osječka grada potpadala su pod ovlasti Kraljevske komorske uprave u Pečuhu, Njemačka Retfala i Kravice bili su  pod ovlastima grofa Sigismunda Pejačevića, a Sarvaš pod ovlastima vlastelina Josipa Kovača.

Njemačku Retfalu i Kravice naseljavali su isključivo Nijemci. Oko tri četvrtine ukupnog stanovništva osječkoga kotara činili su katolici, ostali su bili pripadnici pravoslavne i kalvinske vjeroispovijedi, a svi su Nijemci, prema zabilježenim podacima bili katolici.[1]  



[1] Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ, Društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva u Osijeku i okolici potkraj 18. stoljeća, u:Godišnjak Njemačke zajednice 2010, Osijek, 2010, str. 247-250.


I. NASELJA KRAVICE I RETFALA

a) Kravice

Ime

Selo koje se ispočetka zvalo Kravica, a poslije Kravice, dobilo je ime po kanalu Kravica koji je dijelio naselje Josipovca od naselja Kravica.[1]  

Smještaj sela Kravica

Uz vojni zemljovid Civilne Slavonije koji je nastao od 1781. do 1783. godine smještaj sela Kravica opisan je ovako: Selo Kravica udaljeno je sat i četvrt od Petrijevaca, sat i tričetvrt od Čepina, dva i tričetvrt sata od Brođanaca, dva i četvrt sata od Bizovca. – Ovo selo leži ponešto uzdignuto na prolaznoj zemaljskoj cesti iz Ugarske i Hrvatske za Osijek itd, između šuma.

Protječući potok, nazvan Kravica, izlazi iz velike bare kod Brođanaca te se podno sela  izlijeva u bare koje se nalaze u ovome kraju oko niskog poplavnog terena na rijeci Dravi, nazvanog „rit“. Spomenuti potok, doduše, ljeti rijetko ima vode, no zbog dubine ga se nigdje ne može prijeći, osim preko drvenih mostova kojima je premošćen, a onaj most kod sela na zemaljakoj cesti jak je i solidno građen.

Drava u ovome kraju ima svojstva kao što je ranije rečeno, samo je ovdje nešto šira i tvori tri otočića, od kojih su obrasli grmljem donji otočić i otočić nešto nizvodno od njega. Njezina je obala s ove strane na zavoju obrasla srednje visokim stablima.

Bara Krivoš na niskom terenu na Dravi povremeno ljeti presuši.

Šuma položena prema jugu i zapadu obrasla je visokim stablima i gusto pomiješana s mladicama.

Bare koje se u njoj nalaze ljeti se sasvim osuše.

Jarak koji teče od ovoga sela i Retfale iz bare Čibak u niski poplavni teren na Dravi premošćen je dvama drvenim mostovima od kojih je most na zemaljskoj cesti za Retfalu u dobrome stanju.

Prolazna zemaljska cesta iz Ugarske i Hrvatske odavde do Retfale ima istu kakvoću kao i od Petrijevaca ovamo.

Obje se ove ceste spajaju u Petrijevcima. Potonju se pak za suha tla i suha vremena prolazi preko Petrijevaca, u kojemu u takvo doba iz Bizovca gotovo sva kola, ostavljajući spomenutu cestu slijeva, idu ravnim putom ovamo, u vlažno doba, naprotiv, kada se tim putom zbog tla bez čvrste podloge teškim vozilima ne može voziti ili kada je zbog izlijevanja bara sasvim neuporabljiv, mora se od Bizovca ići napravljenom zemaljskom cestom preko Petrijevaca.  

Put koji odavde ide za Brođance za loša vremena postaje jako blatnjav, no ipak u svako doba ostaje uporabljiv za laka kola. Put koji se odvaja od ovoga puta i ide s ovu stranu potoka Verivica, za Čepin za velike je vode poplavljen i neuporabljiv između bara Kupašica i Kravične.[2]

Kravice filijala Župe Svetih Apostola Petra i Pavla u Osijeku

Budući su su Kravice pripadale vlastelinstvu Retfala, blizu Osijeka, 11. veljače 1782. godine pripale su Župi Gornjega Grada u Osijeku[3] (danas Župa Svetih Apostola Petra i Pavla, Osijek 1).

Kapela Sv. Ivana Nepomuka u Kravicama

Prema mišljenju Kravičana kapela Sv. Ivana Nepomuka blagoslovljena je 1806. godine, a blagoslovio ju je đakovački kanonik, kojemu ne znaju ime.[4]

Iz Kanonske vizitacije Župe Gornjega grada Osijeka od 1813. godine doznajemo da Kravice imaju kapelu Sv. Ivana Nepomuka sagrađenu od lošeg materijala. Kapelica ima oltare sv. Ivana Nepomuka i sv. Vendelina (čije je štovanje jako rašireno u njemačkom narodu, op.a.) Ovaj oltar sv. Vendelina nije blagoslovljen, nema propisanog oltarnog kamena pa se zbog toga na njemu ne slavi misa. Oltar sv. Ivana Nepomuka ima oltarni kamen (sa svetačkim relikvijama, op.a.) i 4 mala svijećnjaka. Drugih liturgijskih stvari potrebnih za misno slavlje ova kapela nema. Zato svećenik, kada želi u ovoj kapeli slaviti misu, sve potrebne stvari treba donijeti iz župne crkve. Budući da je ta kapela udarena interdiktom, na molbu grofa Ivana Nepomuka Pejačevića dokinuta je ova zabrana uz uvjet da se kapela opskrbi svim stvarima potrebnim za misno slavlje. Vizitator određuje: „Treba iznijeti tom gospodinu grofu, ako tim ne bude opskrbljena, da se iz župne crkve ne mogu prenositi liturgijske stvari pa se prema tome zbog njihovog nedostajanja neće moći ondje slaviti misa ni na blagdan sv. Ivana Nepomuka.“[5]

Godine 1833. o kapeli Sv. Ivana Nepomuka u Kravicama kaže se da je novcem grofa Sigismunda  Pejačevića izgrađena 1792. godine od pečene opeke, te da je dugačka 4 hvata a široka 2 cijela i jednu trećinu hvata. Sada se u kapeli nalazi samo oltar sv. Ivana Nepomuka. Ova kapela sada ima sve liturgijske stvari potrebne za misno slavlje. Kapelu održava općina novcem iz crkvene milostinje. Kravička kapela ima jedno zvono u drvenom tornju, blagoslovljeno 1831. godine u čast sv. Marije Magdalene. Zvono je blagoslovio Ignacije Szepessy, pečuški biskup. Kravička kapela nema nikakvih prihoda.[6] 

Pokojnici iz Kravica pokapaju se na retfalskom groblju. To je groblje veliko pola jutra. Ne zna se kada je blagoslovljeno, ali se zna da je postojalo već 1759. godine za vrijeme pečuškoga biskupa Jurja Klime, kad su i Kravice i Retfala spadale pod duhovnu upravu otaca  kapucina, da bi konačno 1790. godine bile pripojene Gornjem Osijeku. Groblje je opkopano dobrim jarkom, uokolo je zaštićeno njivama koje se stalno siju, pa u to groblje ne mogu ulaziti životinje.

U Kravicama usred sela ispred kapele postoji drveno raspelo s naslikanim likom Raspetoga a podigla ga  je i održava općina.[7]

U rano proljeće 1971. godine kapela je srušena. Materijal je prodan za 4.000,00 novih dinara. Od te svote vraćen je dio duga za poduzete radove u Josipovcu. Nekoliko se osoba opiralo rušenju kapele. Ali župnik Stjepan Sršan prvi se popeo na krov kapele i počelo je skidanje crijepa. Podkućnica, velika 14 četvornih hvati, prodana je  susjedu. Ispred kapele uređuje se raspelo i oko njega se postavlja željezna ograda.[8]

Nakon demokratskih izbora koji su održani 30. svibnja 1990. godine, na kojima je glasovalo više od 90% stanovnika Josipovca, vidjelo se da su bivši komunisti, koji su se nazvali socijalistima, ponovno došli na vlast u Mjesnoj zajednici. Ovi su ljudi odmah ispočetka obećavali da će dati Crkvi gradilište za kapelicu u Kravicama, ali je sve ostalo na njihovu obećanju.[9]

 


[1] Emerik GAŠIĆ, Povijest župe i mjesta Petrijevci, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, broj4/1932, Đakovo, 1932, str. 30. – Da se taj spomenuti kanal zvao Kravica vidimo iz popisa sela iz 1702. godine u kojem se kaže da mjesto Ilijaševo, nenaseljeno već 40 godina, leži „uz riječicu Kravicu“. A budući da djeluje naivno i smiješno ne može se prihvatiti bilješka u Spomenici Župe Petrijevci da je naselje Kravica dobilo ime po jednoj tamošnjoj gostionici. Vidi: Povijest petrijevačke župe, Preveo i priredio Stjepan Sršan, Osijek, 2012, str. 112; Stjepan SRŠAN, Kanonske vizitacije, Knjiga III, Valpovačko-miholjačko područje 1730-1830, Osijek, 2005, str. 621.Ova narodna pripovijetka o imenu sela Kravice nalazi se i u Spomenici Osnovne škole u Josipovcu pod naslovom Povjesnica sela i škole na str. 3.- 4: „U neposrednoj blizini Josipovca, niz cestu prema Osijeku, prije osnivanja Josipovca kao sela, otprilike oko 100 godina ranije formirano, postojalo je selo Kravice. Navodno, isto je dobilo ime po kravici (kravi) jednog gostioničara, čija je gostionica „Čarda“ bila okupljalište „kirijaša“, te su oni međusobno govorili: „Idem kod one male kravice“. Tako je, navodno, to selo prozvano Kravicama.“

[2] Ivana HORBEC – Ivana JUKIĆ, pripremile, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Virovitička županija, Zagreb, 2002, str. 227-229.

[3] Josip BRÜSZTLE, Povijest katoličkih župa, Osijek, 1999, str. 121.

[4] Stjepan SRŠAN, Kanonske vizitacije, Knjiga V, Osijek i okolica, str. 371.

[5] Stjepan SRŠAN, Kanonske vizitacije, KnjigaV, Osijekiokolica, str. 185.

[6] Stjepan SRŠAN, o.c, str. 371.

[7] Stjepan SRŠAN, o.c, str. 371, 373, 395.

[8] AŽJ, Spomenica Župe Josipovac. Str. 6.

[9] AŽJ, Spomenica Župe Josipovac, str. 29.


II. SELO JOSIPOVAC

Godine 1786. naseljeno je kod Kravica selo Josipovac (Josephina possesio).[1] Selo Josipovac spominje se prvi puta u maticama Župe Petrijevci 5. prosica 1786. godine. Selo je moralo biti naseljeno već u proljeće 1786. jer petrijevački župnik Antun Domaćinović 27. lipnja 1786. godine pribavlja dokumente za vjenčanje mladenaca iz mjesta Alzenau u biskupiji Mainz, te iz mjesta Traben u biskupiji Trier. Selo je dobilo ime po svome utemeljitelju Josipu von Prandau.[2]

Josipovac 1810. godine godine nema crkve. Od Petrijevaca je udaljen pola sata hoda. Ima ukupno 242 katoličke duše. U Josipovcu spomenute godine živi jedna luteranka.[3] Kod petrijevačkog župnika ima stan i hranu umirovljeni župnik Župe Mosgo, STJEPAN KOLAROVIĆ, porijeklom iz Srijema, star 67 godina. Ima mirovinu od 300 forinti, koju prima iz Pečuha iz blagajne nemoćnih svećenika. Sadašnja je njegova dužnost da pomaže župniku u onim poslovima koje može obaviti. Njegovo je vladanje dobro i na dobrom je glasu. Građa tijela mu je jadna jer ima slomljeno stopalo s bolnom ranom, no odlične je duše, govori hrvatski, njemački i mađarski jezik, kojima se služi, te kršćanima i sada pruža duhovne službe kao kapelan i župnik u onome što mu je moguće, sukladno njegovoj tjelesnoj građi. Iz apostolske revnosti katehizira, poučava ministrante u filijali nedjeljama i blagdanima, služi misu kad se može voziti (kolima) i poučava u kršćanskom nauku.[4]  

U Josipovcu 1810. godine stanuju Nijemci koji govore njemački jezik i koji donekle razumiju hrvatski, ali oni uglavnom na misu odlaze u Osijek jer ondje ima više misa. Župnik obavlja sve duhovne službe na hrvatskom jeziku, a njemački ispovijeda, providira bolesnike i ispituje zaručnike, a ubuduće će čitati i Evanđelje na njemačkom jeziku.[5]

U Kanonskoj vizitaciji Župe Petrijevci iz 1829. godine kaže se da na ovu župu spadaju filijale Satnica i Josipovac. Obje su od župe crkve udaljene do pola sata hoda ljeti, a zimi preko jednog sata. Ovim je filijalama lagan pristup. U Josipovcu je glavni jezik njemački, a sporedni hrvatski. Kravice su 1829. godine još uvijek filijala gornjogradske župe u Osijeku i pripadaju Đakovačkoj biskupiji. Iste te godine u Josipovcu  je živjelo 56 katoličkih bračnih parova. Josipovac ima preko pedesetero djece koja zimi pohađaju školu.[6]  U Josipovcu postoji škola i učitelj koji od svakog bračnog para dobiva 1 osmak pšenice i 30 krajcara, zatim od svakog djeteta koje pohađa školu 36 krajcara a od općine 4 hvata ogrjevnih drva. U Josipovcu učitelj ujedno obavlja i poslove zvonara.[7] U Josipovcu je učitelj Mihael Dauenhauer, star 32 godine, rođen u mjestu Sveti Stjepan u Baranjskoj županiji. Oženjen je, dobrog vladanja i marljiv.[8]  

Petrijevački župnik Ladislav Charvat bilježi u župnoj spomenici: „Godine 1902. ne opaža se više narodna nošnja u župi. Za uspomenu pronašao sam shodno ukratko opisati narodnu nošnju kakova je bila.“ Župnik najprije govori o nošnji u Petrijevcima, poslije toga u Satnici a na kraju piše: „U Josipovcu nosio se je narod vrlo jednostavno kao i zanatlije po Valpovštini. Ženske, nosile bi suknje od kupovne tvari kartona te nijesu se kitile ničim. Josipovački mlinari, koji su imali svoje vodenice na Dravi, nosili su kao znak svojeg zanata bijeli šešir sa širokim obodom.“[9]

Emerik Gašić koji je u Petrijevcima bio kapelan od 1928. do 1931. godine, piše 1932. godine: “Jedino se u Josipovcu nošnja malo ili ništa promijenila za ovih 150 godina što je selo naseljeno. Nijemci se drže svoje poznate nošnje i njihove su djevojke zadovoljne sa svojim jeftinim ruhom koje im matere kupe, ne tjeraju modu, ne bojaju lice već rade i privređuju. I danas usred ove krize Josipovčani još dosta dobro stoje. No u novije se vrijeme opaža, da momci i u Josipovcu poprimaju „finu“ nošnju: polucipele pa šešire i odijela raznih boja.“[10]

Ante Slaviček, osječki graditelj, sagradio je 1904. godine troškom od 1.400 kruna ogradu pred Josipovačkom crkvom. Novac je isplaćen iz crkvene blagajne.[11]

Josipovac je do 1. siječnja 1907. godine pripadao općini Retfala, a spomenutoga je dana pripojen općini Petrijevci.[12]

Josipovac je u najnovije vrijeme (od 1993, godine) naselje u Gradu Osijeku Osječko-baranjske županije. Smješten u Podravini, u mikroregiji Karašičko-dravske nizine Istočnohrvatske ravnice, 10 km sjeverozapdno od Osijeka. Dijelovi naselja su zaseoci Gubčevo, Kravice (1880. ime je Kravica, od 1910. do 1921. Josipovac – Kravice), Nova Dalmacija i Ugljenište.

Nalazi se na križištu državnih cesta Varaždin – Virovitica – Našice – Osijek – Vukovar – Ilok; Daruvar – Slatina – Donji Miholjac – Josipovac, te županijske ceste Josipovac – Višnjevac – Osijek – Nemetin i lokalne ceste Josipovac; željeznička postaja na pruzi Koprivnica – Kloštar – Virovitica – Našice – Bizovac – Osijek – Dalj – Erdut – Bogojevo.[13]

Stanovnici Kravica i Josipovca

Godine 1930. navršilo se 150 godina otkako je utemeljeno napredno selo Josipovac kod Osijeka. Josipovac s Kravicama zapravo čini jedno selo, dijeli ih samo mali most preko kanala koji se malo dalje slijeva u Staru Dravu. Imaju zajedničku postaju državne željeznice (prva nakon Osijeka prema Našicama) te zajedničku postaju Gutmanove željeznice na drugoj strani sela. Pučanstvo ovih sela je čisto njemačko. 

Josipovac je nastao 1786. godine, kada je barun Prandau iz Valpova (vlastelin valpovačkoga imanja koje je mnogo kasnije razdijeljeno u valpovačko, podgoračko, bizovačko-petrijevačko i donjomiholjačko vlastelinstvo) naselio 7 njemačkih obitelji iz Alzacije i Württemberga. Poslije su im se pridružile još neke njemačke („švapske“) obitelji iz Bačke čijih potomaka ima i danas. Zanimljiv je i podatak da je u Josipovcu svojedobno postojala i velika ciglana koja je sudjelovala u gradnji nove velebne županijske zgrade u Osijeku, a ciglu u tu svrhu barun je dao besplatno. 

Iako je Josipovac u početku bio neugledno i siromašno naselje usred dravskih ritova, nije mu to smetalo da se razvije u lijepo, čisto i napredno selo, postavši uzor u gospodarstvu i poštenome radu svim ostalim selima u okolici. Opkoljeni vlastelinstvima (retfalačkim i bizovačko-petrijevačkim) umjeli su se radini i štedljivi  Josipovčani afirmirati, te je 1930. godine među njima bilo imućnih i dobro stojećih kućedomaćina. A o takozvanom seoskom proletarijatu među njima nije bilo ni govora. Sređen je to i bistar svijet, koji ne čeka manu s neba kao izgovor, nego se pouzdaje u se i u svoje kljuse. Josipovčani imaju kultivirane oranice i pašnjake, a uspješno povrtlarstvo i mljekarstvo traženo ja na osječkoj tržnici.

Za divno čudo, za ribarstvo mnogo ne mare iako su im Drava i Karašica pred nosom. Više smisla za to imaju njihovi mađarski susjedi, koji svoju „ribo“ ne daju ni za što na svijetu.

Josipovac 1930. godine nema ni općinu ni župu, ali ima pristojnu školu i lijepu crkvu u kojoj se sastaju svakih 14 dana na misno slavlje. Tom se prigodom Josipovčani pokazuju u tracionalnim, ozbiljnim nošnjama, premda u mlađega svijeta prevladava gradski element.[14]

IV. KAPELANIJA

Kapelanija za filijalna sela 1896. godine

Uvidjevši petrijevački župnik da sam vrlo teško može udovoljavati potrebama župe poradio je da župljani doprinesu ustrojenju kapelanije u petrijevačkoj župi. I premda kapelanija još nije bila utemeljena, premjesti iste godine mjeseca srpnja kapitulani vikar Franjo Paul Troll, papinski prelat i pečuški kanonik u Petrijevce za kapelana iz Podgajaca Stjepana Blažekovića,[15] rodom iz Karlovca, sekulariziranog franjevca. Petrijevčani i Satničani bili su odmah skloni da se u Petrijevcima osnuje kapelanija, a Josipovčani jedno vrijeme krzmahu, ali konačno su pristali da prime na se obvezu, sporazumno sa Satničanima i Petrijevčanima doseljenje kapelana, davanje podvoza za obavljanje crkvenih funkcija u filijalama te doprinosa u novcu od 240 kruna godišnje. Odnosni ugovor sklopljen je sa župljanima 7. prosinca 1896. godine a odobrio ga je Biskupski ordinarijat u Pečuhu 9. siječnja 1897. pod brojem 138 te je time kapelanija proglašena utemeljenom.[16]

Kapelani od 1896. godine

Budući da su kapelani zapravo bili dušobrižnici vjernika na filijalama, donosimo podatke o njihovu rođenju, svećeničkom ređenju, njihovoj posljednjoj svećeničkoj službi, te danu njihove smrti i pokopa.[17] Neke smo podatke o petrijavčkim kapelanima našli knjizi Povijest petrijevačke župe, koja je već više puta spominjana. O nekim petrijevačkim kapelanima našli smo podatke u postojećoj literaturi.

1. STJEPAN BLAŽEKOVIĆ (1896-1898)

Rođen je 23. srpnja 1866. godine u Karlovcu. Bio je franjevac pa je prešao u biskupijski kler. Nije poznato gdje je zaređen za svećenika. U Petrijevce je došao za kapelana iz Podravskih Podgajaca Umro je 6. ožujka 1909. kao župnik u Veliškovcima i pokopan na tamošnjem groblju.

2. GEJZA FRIDRIK (1898-1901)

Bio je također franjevac pa je prešao među biskupijski kler. U prosincu 1898. godine imenovan je kapelanom u Petrijevcima. Rođen je 19. srpnja 1872. godine u mjestu Gelse u Zaladskoj županiji u Mađarskoj, gdje mu je otac bio učiteljem. Za svećenika je zaređen 20. siječnja 1895. godine u Zagrebu. Umro je kao župnik u Branjinom Vrhu 18. rujna 1953.  u 81. godini života i pokopan na tamošnjem groblju.

3. MIJO ŽIVKO (1901)

Bio je franjevac. Prešao je u biskupijski kler. Rođen je 27. kolovoza 1865. godine u Šenkovcu. Za svećenika je zaređen 14. listopada 1888. godine u Zagrebu. Bio je kapelan u Popovcu u Baranji i odatle je došao za kapelana u Petrijevce. Kao umirovljeni čepinski župnik umro je 12. studenoga 1945. godine u Šenkovcu  i pokopan na tamošnjem groblju.

4. MIHAEL BERGOVEC (1901-1902)

Rođen je 22. travnja 1875. godine. Za svećenika je zaređen 1900. godine. Za kapelana u Petrijevce došao je iz Podgajaca 1901. godine. Umro je 16. kolovoza 1914. godine kao župnik u Radikovcima i pokopan na radikovačkom groblju.

5. VINKO HAJDINJAK (1902-1904)

Rođen je 14. siječnja 1878. godine u Međimurju. Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1900. godine u Pečuhu. U Petrijevce je došao za kapelana iz Podgajaca. Umro je kao župnik u Čepinu 26. kolovoza 1912. u 32. godini života. Pokopan je na čepinskom groblju.

6. ANTUN MATAY (1904-1905)

Rođen je 20. kolovoza 1878. godine u Legradu. Za svećenika je zaređen1902. godine. Bio je kapelan u Olaszu. Odatle dolazi za kapelana u Petrijevce. Kao kapelan „Petrijevčanima je bio dobar i mili propovjednik.“ Bio je župnik u Podgajcima. Razočaran nasiljem i pljačkom poslije Prvoga svjetskog rata otišao je u Mađarsku i „bio lazaristom, vjeroučiteljem i župnikom. Ne znamo koliko je dugo živio, kada je umro ni gdje je pokopan“.[18]

7. VID BIŠĆAN (1905-1906)

Rođen je 25. lipnja 1866. godine u Barilovečkom Cerovcu. Bivši bosanski franjevac. Za svećenika je zaređen 1890. godine. Za kapelana u Petrijevce došao je s kapelanskog mjesta u Donjem Miholjcu. U lipnju 1906. godine imenovan je župnikom u Popovcu. Umro je kao umirovljeni svećenik 12. ožujka 1932. godine u Kloštru-Ivaniću i pokopan na tamošnjem groblju.[19]

8. ANDRIJA CZINDERI (1906-1908)

Rođen je 24. studenoga 1878. godine u Mohaču. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1903. u Pečuhu.  Za kapelana u Petrijevce došao je iz Župe Pišpeksenteržebet. „Imao je divan bariton te je kao izvrstan pjevač župljanima osobito omilio“. Umro je Kao župnik u Olaszu 25. studenoga 1956. u 81. godini života i pokopan na tamošnjem groblju.

9. IVAN TIHANJI (1908-1910)

Rođen je 1. siječnja 1881. godine u mjestu Nemetboly u Mađarskoj. Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1906. godine u Pečuhu. „Bio je uzoran svećenik, svakom mio i drag, a osobito Josipovačanima zbog svjih popularnih propovijedi.“ Umro je 30. lipnja 1957. godine u Mohaču i 2. srpnja pokopan na tamošnjem groblju.

10. FERDO THAN (1910)

Rođen je 25. lipnja 1883. godine u Beremendu. Za svećenika je zaređen 5. studneoga 1906. godine u Pečuhu. Umro je 29. prosinca 1947. godine kao župnik u mjestu Bar u Pečuškoj biskupiji i pokopan na tamošnjem groblju.

11. MIHAEL BERGOVEC, (1910-1911) ponovno kapelan u Petrijevcima.

12. PETAR MIKSIĆ (MIKŠIĆ) (1911-1912)

Rođen je 11. sprnja 1883. godine. Za svećenika je zaređen 1909. godine. U ožujku 1912. godine odlazi iz Petrijevaca za kapelana u Tavel. Nakon kratkog boravka u Tavelu imenovan je vojnim duhovnikom. Umro je 1918. godine na talijanskoj fronti.

13. VJEKOSLAV WAGNER (1912-1913)

Rođen je 27. travnja 1888. godine u Marijancima. Za svećenika je zaređen 26. lipnja 1911. godine. U rujnu 1912. godine dolazi za kapelana u Petrijevce. O njemu je župnik zabilježio: „Bio je uzoran svećenik, svom župniku odani kapelan, vrlo naobražen koji je imao tri rigoroza (stroga ispita, op.a.) završivši teologiju na budimpeštanskom sveučilištu. Znao je potpunoma hrvatski, njemački i mađarski. Kao propovjednik se osobito odlikovao, a kao katehetu su ga školska djeca vrlo rado imala, koju je on s ljubeznim i ozbiljnim ponašanjem oduševio za čestu ispovijed i pričest“. – Umro je 1. studneoga 1943. godine u Zagrebu i ondje pokopan.

14. JURAJ FOLNEGOVIĆ (1913)

Rođen je 28. listopada 1879. godine u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 26. lipnja 1903. godine u Pečuhu. Bio je sin glasovitog starčevićanca Frana Folnegovića, a šurjak pjesnika Augusta Harambašića. U srpnju 1913. prelazi za kapelana u Valpovo. Nije poznato gdje je umro. 

15. IVAN PERHAČ (1913-1914)

Rođen je 6. rujna 1885. godine u Goričanu od roditelja Adama i Marije rođene Kučandi. Pučku školu polazi u Goričanu, pet razreda gimnazije u Velikoj Kaniži, jedan razred (VI.) u Keszthelyu, a VII. i VIII. razred u Zagrebu. Teologiju studira dvije godine na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a potom nastavlja studij u Pečuhu. Ondje je zaređen za svećenika 27. lipnja 1910. godine te djeluje u Pečuškoj biskupiji do 1926. godine.

Bio je 1910. godie kapelan u Župi Lakocsa (Županija Somogy), 1911. u Župi Szajk (Baranjska županija), 1912. u Župi Baranyaban (današnji Popovac u Baranji), 1913. u Petrijevcima (Virovitička županija). Od 1914. do 1917. godine bio je vojni svećenik u različitim mjestima Galicije kao dušobrižnik vojnika koji govore hrvatski, mađarski i njemački. Nakon toga je kapelan u Župi Pűspőkszenterzsebet, a 1917. i 1918. kapelan u Župi Olasz. Zamjenikom oboljelog viljevačkog župnika Aleksandra Gada imenovan je 1919,  1920. upraviteljem Župe Viljevo. Kapelanom u Petrijevcima imenovan je drugi puta 1921. i tu ostaje do 1923. godine. Upraviteljem župe u Dražu bio je od 1923. do 1924,a u Batini od 1924. do 1926. godine.

Tada prelazi u kler Zagrebačke nadbiskupije, gdje je bio kapelan u Donjoj Dubravi od 1926. do 1927. godine Tu postaje upravitelj župe i djeluje od 1927. do 1931. godine. Nakon toga je župnik u Dekanovcu od 1931. do 1934. godine. Župnik u Kratečkom bio je od 1934. do 1945. godine. Tu su ga uhitili hrvatski komunisti i osudili.

Osuđen je od Okružnog suda Banije u Sisku Kzp 120/46 od 2. svibnja 1946. na 20 godina robije s prisilnim radom pod lažnom optužbom da je „vršio špijunažu i prokazivao ljude koji su bili otpremani u koncentracione logore“. Izdržavao je robiju u logoru u Staroj Gradiški, gdje je zbog teških uvjeta umro 17. svibnja 1947. godine. Prema smrtnom listu broj 4958/1947 godine u Knjizi umrlih u logoru u Staroj gradiški, redni broj 36, umro je 17. svibnja 1947. godine od „TBC – pulmonum caseocavernosa“ u logorskoj bolnici. Pokopan je na zatvorskom groblju bez sprovoda i svećenika.[20]   

16. JOSIP MAREK (1914-1916)

Rođen je u Vasasu 1. veljače 1888. godine. Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1912. godine u Pečuhu. Iz Petrijevaca je otišao za kapelana u Egerag. Napustio je svećenički poziv i službu. Oko 1932. godine živio je u Bosni.

17. ANTUN BERTA (1916)

Rođen je 18. veljače 1889. godine u mjestu Tamaši u Mađarskoj. Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1913. godine u Pečuhu. Bio je kapelan u  Egeragu, a odatle je došao u Petrijevce. Umro je kao umirovljeni župnik Župe Mözs 18. lipnja 1962. godine u Möszu i pokopan na tamošnjem groblju.

18. IVAN BERLAKOVIĆ (1916)

Rođen je 6. veljače 1885. godine u mjestu Sabadbarand kod Šoprona. Za svećenika je zaređen 17. lipnja 1910. godine u Pečuhu. Kao petrijevački kapelan je  14. kolovoza 1916. godine otišao za vojnoga duhovnika. Bio župnik u Beremendu i ondje umirovljen. Umro je 24. lipnja 1931. godine u Pečuhu u 47. godini života i pokopan na tamošnjem groblju.

19. O. JOSIP FEIKUS (1916-1917)

Otac Josip Feikus iz Družbe Riječi Božje iz Sv. Gabrijela kraj Mödlinga kod Beča. „Bio je to uzoran svećenik, marljiv ispovjednik i dobar propovjednik.“

20. BELA BETTYANYI (1918-1919)

Rođen je u Sasdu u Mađarskoj 12. veljače 1894, godine. Za svećenika je zaređen u Pečuhu 1917. godine. Umro je u Mađarskoj 1923. godine.

21. O. JOSIP FEIKUS, ponovno kapelan (1919-1920)

Ovaj je redovnik od svojih poglavara pozvan u Maria-Kemend kamo je otišao 1920. godine.

22. ANTUN ADŽIĆ (1920-1921)

Rođen je u Valpovu 27. ožujka 1891. godine. Za svećenika je zarađen 26. lipnja 1914. godine u Pečuhu. Bio je župnik u Podgajcima. Kao umirovljeni svećenik umro je  26. prosinca 1956. godine u Zagrebu i ondje pokopan.

23. IVAN PERHAČ, ponovno (1921-1923)

24. JOSIP MAREK, ponovno (1923-1925)

25. MATIJA KRETONIĆ (1925-1928)

Rođen je u Budrovcima u Župi Piškorevci, 4. prosinca 1898. godine. Za svećenika je zaređen 31. kolovoza 1924. godine u Đakovu. Bio je upravitelj župe u Gradištu. Umro je 5. travnja 1934. u Đakovu u svećeničkom domu i pokopan u na budrovačkom groblju.

26. EMERIK GAŠIĆ (1928-1931)

Rođen je 10. siječnja 1904. godine u Komletincima. Za svećenika je zaređen 15. travnja 1928. godine u Đakovu. Bio je kapelan u Petrijevcima i Brodu. Kao komletinačkog župnika  ubili su ga komunisti 18. svibnja 1947. godine u župnom dvoru. Pokopan je na komletinačkom groblju.

 

V. ŽUPA  SV. JOSIPA U JOSIPOVCU

1. Župa

U smislu kanona 1426. i 144. Crkvenoga zakonika, a u svezi s kanonom 1428. paragraf 1, te u smislu apostolskog pisma Ecclesiae sanctae pape Pavla VI. Od 6. kolovoza 1966. godine, saslušavši mišljenje Stolnog kaptola u Đakovu, te u suglasnosti Župnog ureda Petrijevci od 22. rujna 1969. godine broj 139/1969. izdaje dijecezanski biskup Stjepan Bäuerlein DEKRET o osnutku Župe Sv. Josipa Zaručnika Bl.Dj. Marije u Josipovcu i to diobom župe Petrijevci sa sjedištem u Josipovcu kraj Osijeka počevši od 1. listopada 1969. godine.

Granice nove župe su na sjeveru rijeke Karašica i Drava, na istoku prema Višnjevcu do „Krolinog“ kanala, na zapadu prema Petrijecima granica ide bezimenim kanalom koji utječe u Karašicu. Župa se sastoji od bivšeg mjesta Kravice i Josipovca, koje dijeli tzv. Brođanački kanal. Taj kanal to je zapravo riječica Kravica kojoj se zaboravilo ime pa je dobila novo „Brođanački kanal“. Taj kanal je prije Drugoga svejetskoga rata dijelio Pečušku od Đakovačke biskupije, a dijelio je i dvije župe, jer je Josipovac spadao pod Petrijevce a Kravice pod Župu Osijek 1. Tek su posljednjih godina pripojene naselju Josipovac i sada su njegov sastavni dio, ali se sada oba tako ujedinjena naselja zovu Josipovac u kojemu je od 1969. godine sjedište nove istoimene župe. 

Službeni naziv nove župe je Rimokatolička župa Sv. Josipa Zaručnika Bl. Dj. Marije, Josipovac kraj Osijeka. Izrađen je novi službeni pečat. Kao župna crkva služit će dotadašnja filijalna crkva Sv. Josipa u Josipovcu.[21]

 


[1] Povijest petrijevačke župe, preveo i priredio Stjepan Sršan, Osijek, 2012, str. 57.

[2] Ingeborge KELLERMANN, Josefsdorf – Josipovac, u: Deutsche Schriften zur Landes und Volksvorschung, Svezak 15, str. 503. - Obitelj Hilleprand potječe iz Tirola, gdje im je 1579. godine dodijeljeno plemstvo. Dobivši 1674. od hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. viteško plemstvo prezime im se proširuje pridjevkom „de Prandau“, što dolazi od njemačkih riječi Band-Au, a u prijevodu na hrvatski znači „gorući gaj“. Naime, dodatak prezimenu je simboličan jer se njime htio obilježiti veliki šumski požar na njihovom imanju u Tirolu. Goruće stablo na grbu obitelji Hilleprand von Prandau podsjeća na taj događaj. Godine 1704. Hilleprandi dobivaju i barunski naslov, a 31. prosinca 1721. hrvatsko-ugarski kralj Karlo VI. daje Petru Antunu barunu Hillebrandu von Prandau valpovački posjed kao nagradu za dvadesetgodišnji rad u Dvorskoj komori u Beču i kao zahvalnost za posuđenih 100.000 forinti. Njegovi nasljednici –sin Josip Ignac te njegovi sinovi, tj. Petrovi  unuci, Antun Gustav i Karlo Sigismund  dijele veliko valpovačko vlastelinstvo 1831. godine. Antunu Gustavu Pripalo je vlastelinstvo sa sjedištem u Valpovu, a Karlu vlastelinstvo sa jedištem u Donjem Miholjcu. Gustav nije imao muškog nasljednika; bio je posljednji muški član obitelji Hilleprand von Prandau. Njegova starija kći Marijana naslijedila je valpovačko vlastelinstvo. Bila je udana za Heinricha Friedricha Constantina grofa Normann-Ehrenfalsa pa se obitelj Normann-Ehrenfals vezuje za taj slavonski posjed. Obitelj Normann-Ehrenfals njemačkog je podrijetla s toka Rügen, odnosno iz grofovije Sachsenheim-Wurtenberga. Ondje su 1808. dobili grofovstvo, a 1896. odlukom Hrvatskog sabora didijeljeno im je hrvatsko-ugarsko plemstvo te su upisani u Maticu plemstva Virovitičke županije: Vidi: Jelena ČRVENJAK, Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni i kulturni razvoj valpovačkog vlastelinstva, u: Godišnjak Njemačke zajednice 2009, Osijek, 2009, str. 250.  

[3] Stjepan SRŠAN, Kanonske vizitacije, Knjiga III, Valpovačko-miholjačko područje, Osijek, 2005, str. 215.

[4] Stjepan SRŠAN, o.c, str. 217.

[5] Stjepan SRŠAN, o.c, str. 213.

[6] Stjepan Sršan, Kanonske vizitacije, knjiga III, str. 603.

[7] Stjepan SRŠAN, o.c, str. 611. i 613.

[8] Stjepan SRŠAN, o.c, str. 613.

[9] Povijest petrijevačke župe, str. 152. i 155.

[10] Emerik GAŠIĆ, Povijest župe i mjesta Petrijevci, u Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, broj 9/1932, Đakovo, 1932, str. 69.

[11] Povijest petrijevačke župe, str. 156.

[12] Povijest petrijevačke župe, str. 159.

[13] Božidar FELDBAUER, Leksikon naselja Hrvatske, Prvi svezak, Zagreb, 2004, str. 318.

[14] E. HEINE, pripremio, Sto pedeset godina Josipovca, u: Hrvatski list, listopad, 1930. godine, Osijek, 1930.

[15] Stjepan Blažeković rodio se 23. srpnja 1806. godine u Karlovcu Bio je franjevac a od 1904. godine župnik u Veliškovcima gdje je umro 6. ožujka 1909. godine.

[16] Povijest petrijevačke župe, str. 142-143.

[17] Za ovaj dio mnonografije poslužili smo se knjigom: Antun JARM, Dijecezanski svećenici koji su djelovali na sadašnjem području Biskupije Đakovačke i Srijemske od 1701. do 2003. godine, Đakovo, 2003.

[18] Antun DEVIĆ – Frok ZEFIQ, Župa Podgajci Podravski, Podgajci Podravski, 2002, str. 169-173.

[19] Antun DEVIĆ, Župe Beška i Maradik, Jarmina, 2010, str. 133-134.

[20] Stjepan KOŽUL, Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1992. str. 158; Anto BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007, str. 379; Augustin FRANIĆ, KPD Stara Gradiška mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika, Dubrovnik, 2009, str. 271.

[21] Arhiv Župe Josipovac, Spomenica Župe Josipovac, str. 1.


III. ŽUPNICI I DUHOVNA ZVANJA IZ ŽUPE

a) Župnici

1. STJEPAN SRŠAN (1969-1975)

Rođen je 7. travnja 1941. godine u mjestu Podturen u Međimurju. S roditeljima je 1952. godine preselio u Semljece. Školovao se u Semeljcima, Zagrebu i Đakovu. Za svećenika je zaređen 16. siječnja 1966. godine. Kao kapelan služio je dvije i pol godine u Župi Sv. Apostola Patra i Pavla u Osijeku i 18 mjeseci kao upravitelj župe u Podvinju. Župom Josipovac upravljao je od 1. listopada 1969. do 22. travnja 1975. godine. Tada je napustio svećenički poziv. Rješenjem dotične Kongregacije u Rimu vraćen je u laički stalež, a monsinjor Ćiril Kos, ga je vjenčao s njegovom djevojkom u biskupskoj kapelici u Đakovu.[1]

Od 1975. godine radio je u Povijesnom arhivu u Osijeku. Godine 1968. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu klasičnu filologiju, a 1988. doktorirao na filozofskom fakultetu u Zagrebu iz Društveno-humanističkih znanosti s temom o klasičnim slavonskim pjesnicima u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća. 

Do 1993. godine objavio je preko 50 radova: knjiga, prijevoda, znanstvenih, stručnih i publicističkih radova. Posebno područje istraživanja Sršanu je prošlost istočne Hrvatske, poglavito od kraja 17. stoljeća. Godine 1987. stekao je  zvanje arhivskog savjetnika. 

Uredio je deset brojeva glasila Glasnik arhiva Slavonije i Baranje i niz knjiga u 10 svezaka Kanonskih vizitacija od prvih sačuvanih vizitacija početkom 18. stoljeća do 1840. godine za područje današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije na izvornom latinskom i usporednom hrvatskom prijevodu. Ove knjige Kanonskih vizitacija objavili su Državni arhiv u osijeku i Đakovačko-osječka nadbiskupija uz potporu Ministartva kulture Republike Hrvatske 

Stjepan Sršan je na Filozofskom fakultetu u Osijeku predavao latinski jezik od 1991. godine te hrvatsku nacionalnu povijest u ranom Novom vijeku (16-18. stoljeće). Ravnateljem Državnog arhiva u Osijeku postao je 1991. godine. Za svoj rad bio je nekoliko puta nagrađivan. Sada (2012, godine) dr. Stjepan Sršan živi u Osijeku i vjerujemo da još uvijek piše koliko mu umirovljeničke snage dopuštaju.[2] 

2. BORIS GOMBAROVIĆ (1975-2002)

Rođen je 26. svibnja 1931. godine u Osijeku (Gornjem Gradu) od oca Franje, činovnika u poreznom uredu i majke Terezije rođene Orny.[3] Školovao se u Osijeku i Đakovu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1955. godine u Đakovu. Upraviteljem župe u Radikovcima imenovan je 1. listopada 1955. godine i tu ostao do lipnja 1959. godine kada odlazi u Vrbanju i ondje ostaje do 5. veljače 1965. godine. Župnikom u Levanjskoj Varoši bio je od 15. ožujka 1960. do 5. veljače 1965. godine. Istovremeno je upravljao i župom u Trnavi. Župnikom u Brođancima bio je od 15. veljače do 31. svibnja 1975. godine. Župnikom u Josipovcu imenovan je 1. lipnja 1975. godine. Tu je ostao do umirovljenja tj. do 15. kolovoza 2002. godine. Kao umirovljeni josipovački župnik živi u Svećeničkom domu za umirovljene svećenike u Đakovu.[4]

O svom dolasku u Josipovac župnik Gombarović piše: „Biskup msgr. Ćiril Kos odredio je mene župnika brođanačkog da preuzmem župu u nazočnosti dekana Franje Jungerta. Dekan je po želji bivšega župnika i po svojoj vlastitoj namisli odredio da primopredaja Župe Josipovac bude bez nazočnosti crkvenih tutora. Primopredaja je nepropisno obavljena zbog posljednjih događaja u župi. Župu sam primio 29. travnja 1975. godine premda ne znajući njezino pravo činjenično stanje. Primopredaja je obavljena tijekom jednoga sata. Od dana ove primopredaje upravljao sam s dvije župe: Brođanci i Josipovac sve do 21. svibnja 1975. kada sam primio dekret o imenovanju josipovačkim župnikom. Preselio sam se iz Brođanaca u Josipovac 1. lipnja 1975. godine.“[5] O svom odlasku u mirovinu 2002. godine župnik Gombarović nije ništa zabilježio.

3. MATO SOČKOVIĆ (2002-2012)

Rođen je u Starim Perkovcima 15. veljače 1940. godine od oca Mije i majke Kate rođene Birtić, u seljačkoj obitelji. Osnovnu je školu pohađao u Starim Perkovcima, gimnaziju u Zagrebu u Dječačkom sjemeništu na Šalati i u Biskupijskom liceju u Đakovu. Maturu je položio 1959. godine u Đakovu. Vojnički rok služio je u Travniku i Sarajevu 1963. godine. Bogoslovni studij završava u Đakovu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. godine.

Bio je duhovni pomoćnik u Bizovcu od 1965. do veljače 1968. kada je imenovan upraviteljem Župe Lipovac. Već 1. kolovoza 1969. godine postaje upraviteljem Župe Stari Jankovci, a 1. lipnja 1971. godine imenovan je župnikom u Gunji. Nakon 31 godine župničke službe u Gunji danom 15. kolovoza 2002. godine imenovan je Župnikom u Josipovcu i ovdje ostao do svoje smrti.

Umro je 11. ožujka 2012. u 73. godini života i 47. godini svećeničke službe. Sprovodni obredi održani su 13. ožujka u Starim Perkovcima. Misu zadušnicu predvodio je pomoćni biskup mons. Đuro Hranić.Tijekom mise i ukopnih obreda pjevanje je predvodio zbor Župe Sv. Josipa iz Josipovca. Tijelo pokojnog župnika pokopano je na mjesnom groblju u Starim Perkovcima 13. ožujka 2012. godine.[6]

4. JOSIP IVEŠIĆ (2012)

Poslije smrti župnika Mate Sočkvića župom je od 12. ožujka do 18. kolovoza 2012. upravljao Josip Ivešić, župnik Župe Svetoga  Luke Evanđelista, koja je nastala dijeljenjem josipovačke župe. Ovaj privremeni upravitelj rođen je 2. kolovoza 1973. godine u selu Jaruge, Župa Sikirevci, od oca Ante i majke Lucije rođene Antunović. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Jarugama, a ostala četiri razterda u Osnovnoj školi „Ivan Filipović“ u Velikoj Kopanici. U Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu upisan je 1988. godine, gdje je završio prva dva razreda, a treći razred završio je na Biskupskoj gimnaziji „Josip Juraj Strossmayer „ u Đakovu. Zbog ratnih neprilika ponovno odlazi u Zagreb u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, gdje je 1992. godine maturirao. Iste godine upisuje se u Bogoslovno sjemenište u Đakovu i kao bogoslov, u razdoblju od 1992. do 1998. godine, studira na Teologiji u Đakovu, gdje diplomira 1998. Za đakona je zaređen 27. travnja 1997., a đakonski praktikum je obavio u Župi Duha Svetoga u Nuštru. Svećenički red primio je 29. lipnja 1998. u katedrali u Đakovu, a mladu misu slavio je 19. srpnja u filijalnoj crkvi Uzašašća Gospodnjega u Jarugama.

Dekretom broj 1096/1998. imenovan je župnim vikarom u Donjem Miholjcu od 1. kolovoza 1998. godine. Župnikom u Baranjskom Petrovom Selu i župnim upraviteljem u Torjancima imenovan je dekretima broj 1118 i 1119/2001. od 15. kolovoza 2001. godine.[7] Župnik u Baranjskom Petrovom Selu bio je do 2004. godine a tada je premješten u Župu Sv. Luke Evanđelista, gdje je djelovao kao župnik do 2012. godine. Župnikom Župe Dobrog Pastira u Đakovu imenovan je 18. kolovoza 2012. godine. 

5. FROK ZEFI

Rođen je 10. listopada 1961. godine u obitelji Đine (Ivana) i Zine (Jozefine) u Binču kod Kosovske Vitine na Kosovu u Skopskoj biskupiji. Osnovnu je školu završio u rodnom selu, a gimnaziju u Sjemeništu Svetoga Pavla Apostola („Paulinum“) u Subotici. Filozofsko-teološki studij počinje u Zagrebu, nastavlja u Đakovu i Sarajevu, a diplomirao je u Zagrebu s temom Don Pavao Sogagni, instruktor albanskog jezika i odgojitelj klementinske mladeži. Za svećenika je zaređen 29. listopada 1989. u Komletincima. Kao kapelan služio je u Vrbanji, Velikoj Kopanici, Ivankovu i Osijeku 5. Kao župnik Osijek 10 na Brijestu, sagradio je župnu crkvu Mučeništva sv. Ivana Krstitelja. Župnikom u Podgajcima Podravskim imenovan je 1. rujna 1998. godine. Sagradio je novu crkvu Sv. Augustina u Bočkincima. Proširio je i obnovio crkvu Sv. Lovre u Črnkovcima i napravio hidroizolaciju župne crkve Sv. Martina u Podgajcima Podravskim. Napisao je tekst elaborata za obnovu crkve Sv. Jurja u Svetom Đurđu. U koautorstvu s Antunom Devićem napiso je monografiju Župa Podgajci Podravski. Župnikom u Vuki imenovan je u srpnju 2003, a u župu je stigao 20. kolovoza 2003. godine.[8]

U ovoj je župi povećao i obnovio župnu crkvu Sv. Josipa, uredio filijalnu crkvu Sv. Izidora u Širokom polju i uredio crkvu i sagradio toranj filijalne crkve u Beketincima. U suradnji s Antunom Devićem napisao je monografiju Župa Vuka. Od 18. kolovoza 2012. župnik je u Župi Sv. Josipa u Josipovcu.   

b) Duhovna zvanja iz Župe Josipovac

1. O. IVAN MARKANOVIĆ, franjevac -kapucin

Rođen je 10. veljače 1962. godine u Josipovcu kod Osijeka. Od 1969. do 1972. boravio je u Australiji. Osnovnu je školu završio u rodnom Josipovcu, a srednju u Osijeku, gdje se upoznao s kapucinima.

Nakon završenog novicijata upisuje bogoslovni studij na fakultetu u Zagrebu, kojega prekida radi odsluženja vojnog roka, a zatim nastavlja i završava. Kao student surađivao je u Župi Svetog Mihaela Arkanđela u Zagrebačkoj Dubravi, vodeći brigu o ministrantim i ostalim liturgijskim suradnicima.[9]

Za đakona je zaređen 12. svibnja 1988. godne u Osijeku, u crkvi Sv. Leopolda Mandića, zajedno s Vlatkom Dugalićem, Alojzom Kovačekom i Matom Kneževićem, koji su ređeni na naslov Đakovačke i Srijemske biskupije.[10]

Za svećenika ga je 25. lipnja 1989. godine u zagrebačkoj katedrali zaredio monsinjor Gabriele Montalvo, naslovni nadbiskup, pronuncij Apostolske stolice u Beogradu. Ivanovo mladomisničko geslo bilo je: „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga“ (1 Iv 4,7). Mladu je misu slavio 23. srpnja 1989. godine u Josipovcu, gdje mu žive majka udovica i braća.[11]

U Spomenici Župe Josipovac je zabilježeno: 23. srpnja 1989. godine bila je u Josipovcu mlada misa koju je služio Ivan Markanović, kapucin. Župljani su tom prigodom kupili mladomisniku misnicu i kalež. Župljani iz cijeloga sela priredili su objed za mladomisnikove goste.[12] Poslije ređenja i mlade mise Ivan je započeo pastoralnu praksu u kapucinskom samostanu i Župi Svetog Vida u Varaždinu pod vodstvom o. Bone Šagija, provincijala i župnika.[13]

2. S. MARTINA (MARIJA) KOPRIVNJAK

U samostan Družbe Milosrdnih sestara Sv. Križa u Đakovu stupila je kao kandidatica 1979. godine.[14] Promijenila je redovničku zajednicu pa je prve redovničke zavjete u Družbi Siromašnih sestara Naše Gospe položila je 5. kolovoza 1985. godine.[15] Za vrhovnu poglavaricu Družbe Siromašnih sestara Naše Gospe izabrana je 2009. godine. U Josipovcu je (godinu dana ranije, budući da je zavjete položila 1985. godine) proslavila 25. godišnjicu svojih redovničkih zavjeta. Na ovoj je svečanosti bio nazočan velik broj svećenika, redovnika, redovnica i njezine rodbine.[16] 

3. S. MARIJA KOLETA (GORDANA) KRALJEVIĆ

Sestra Marija Koleta od Pohođenja B.D.M (Gordana) Kraljević, rodom iz Josipovca, položila je 11. kolovoza 2000. godine doživotne zavjete u 36. godini života u samostanu sv. Klare. Gordana Kraljević je kći Đure Kraljevića i Ane rođene Fremec.[17]

 


[1] AŽJ, o.c,  str. 2. i 14.

[2] Vidi omotnicu na knjizi Stjepan SRŠAN, Osječki ljetopisi 16861945, Osijek, 1993; Stjepan SRŠAN,  Kanonske vizitacije, Knjiga 10, Osijek 2011, str. 730.

[3] Arhiv Župe Radikovci, Spomenica Župe Radikovci, Svezak I, str. 266.

[4] Antun DEVIĆ, Župa Levanjska Varoš, rukopis, str. 67-68.

[5] Arhiv Župe Josipovac, Spomenica Župe Josipovac, str. 14.

[6] Martina KUVEŽDANIN, In memoriam: vlč. Mato Sočković, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, broj 3/2012, Đakovo, 2012, str. 239-240.

[7] Antun DEVIĆ, Župa Baranjsko Petrovo selo, rukopis, str. 49.

[8] Antun DEVIĆ – Frok Zefi, Župa Vuka, Vuka, 2006, str. 166-167.

[9] Naši mladomisnici, u: Ljudima prijetelj, broj 3/1989, Zagreb, 1989, str. 12.

[10] Mirjana BARIĆ, Leopoldovo u Osijeku, u: Ljudima prijatelj, broj 2/1988, Zagreb, 1988, str. 7.

[11] Naši mladomisnici, u: Ljudima prijatelj, broj 3/1989, Zagreb, 1989, str. 12.

[12] AŽJ, Spomenica Župe Josipovac, str. 28.

[13] Naši mladomisnici, u: Ljudima prijatelj, broj 3/1989, Zagreb, 1989, str. 12.

[14] AŽJ, Spomenica Župe Josipovac, str. 19.

[15] AŽJ, o.c, str. 22. – Prigodom polaganja njezinih prvih zavjeta u Spomenici Župe Josipovac je zabilježeno: „5. VIII. 1985. župnik Boris Gombarović prisustvuje prvim zavjetima Marije Koprivnjak. To je prvo duhovno zvanje od kad postoji mjesto Josipovac. Polažući zavjete u Družbi sestara Naše Gospe Marija je dobila ime sestra Martina.

[16] AŽJ, o.c, str. 58-59.

[17] AŽJ, Spomenica Župe Josipovac, str. 36.

Subota, 09 Studeni 2013 09:34

Župni ured

Napisao/la

Župnik: vlč. Frok Zefi

Radno vrijeme župnog ureda
8-12 sati dopodne
15-18 sati popodne
subotom: samo dopodne

Adresa:

Biskupija: Đakovačko-osječka nadbiskupija 
Regija: Osječko-baranjska županija 
Adresa: Osječka 112, 31221 Josipovac 
Telefon: 031 355 724

 
 
 

PASTORALNO VIJEĆE ŽUPE SV. JOSIPA, JOSIPOVAC 

1. Zdenka Birnbaum

2. Stevo Brodar

3. Štefica Klasić

4. Ivica Koprivnjak

5. Ljiljana Martan

6. Karlo Martinek

7. Nevenka Najbauer

8. Vladimir Najbauer

9. Greta Progl

10.Marija Račić

11.Danica Omrčen

12.Albin Smiljan

13. Ana Škaro

14.Adam Šokčević

15.Marija Štefanović

16.Katica Šoma

17.Katica Šmaholc

 

EKONOMSKO VIJEĆE ŽUPE SV. JOSIPA, JOSIPOVAC

1. Marija Betlehem

2. Željko Kovačević

3. Stjepan Belošević

4. Damir Kramar

5. Antun Mauser

6. Ivan Mihaljević

 

 

 



































Stranica 83 od 83